Centar za kulturu Postira: Nadrealna priča

Centar za kulturu Postira 

Bilo je to krajem devedesetih, netko se sjetio, genijalna ideja, otvoriti Centar za kulturu Postira. Načelnik oduševljeno reže vrpcu i Centar kreće s radom. Prva vremena su bila najjača, projekcije, plesovi, predstave, radionice, a onda su se nedavno počele događati čudne stvari.

Centar je posjetio čovjek koji tvrdi da u podrumu Centra živi neki pjesnik, da je sazidan u temeljima. Pretražili smo podrum ali nije bilo nikoga. Ali čovjek je uvjereno tvrdio da postoji stari dio podruma koji je pregrađen pri zadnjoj adaptaciji Centra. 

- Šjor, nema vam tu ničega. To je samo obični podrum. – Rekao sam.
- Ne, ne, ne... Vi ne razumijete, kod izgradnje je čovjek sazidan u vašem podrumu, pjesnik pod kodnim imenom „Ivo” je u temeljima vašeg Centra. – Rekao je potpuno uvjeren u ono što govori.
- Ali vidjeli ste da je podrum prazan...
- Vi ne možete to dokazati, ne možete dokazati da jedan dio podruma nije sazidan. To je negdje među temeljima Centra, a vi niste kopali tako duboko.
- Ne mogu dokazati, ali vrlo je velika vjerojatnost da nije.
- Koji postotak? – Zbunio sam se na čudno pitanje ali sam odgovorio.
- Pa ne znam, recimo, 96% da nije.
- Dali ste čak 4% mogućnosti. Znači, moguće je. – Slavodobitno je digao glavu i rekao.
- Moguće je! Moguće je! – Od tada tog čovjeka nismo vidjeli.

Ali stvari su postale još čudnije. Stari mjesni ribar Vlade došao je u centar sa željom izvesti predstavu koju je započeo još u djetinjstvu i koja nikad nije završila.
- Bili smo skeptični. Jako skeptični po pitanju predstave. Mislili smo da je skrenuo, čovjek od sedamdeset godina, mjesni lero, sad želi glumiti u vlastitoj predstavi. On je bio priprost čovjek i nismo mogli shvatiti niti koju predstavu bi izveo, niti jel on sposoban za takvo nešto.
- Ne bojte se vi, znam na pamet čitavu predstavu. Znam sve detalje, svaki pokret, pamtim sve riječi, uvrede, psovke... – Rekao je Vlade. Mi još uvijek nismo bili sigurni što učiniti.
- Ma hajde, učinit ćemo tu predstavu. – Rekao mi je Branimir na vratima, dok smo zatvarali Centar i odlazili.

Došlo je vrijeme predstave, sve smo organizirali. Predstavu smo nazvali Predstava koja nikad nije završila. Do pet minuta prije početka u sali smo bili Branimir, Vlade i ja, a onda se u pet minuta skupilo dvadesetak ljudi, točno dovoljno da se dvorana popuni i da ne izgleda da nitko nije došao.

A sad smo s nestrpljenjem čekali da Vlade počne. Stajao je punu minutu pognute glave u tišini, publika je zanijemila, a onda je digao glavu. Pogledom prošao preko publike i počeo.
- Ante, dobri moj prijatelju Ante. Sjećaš se kad smo se prvi put napili. Bilo nam je 14 godina i te večeri sam proklinjao alkohol i zajedno smo povraćali iza dućana i govorili da nikad više nećemo piti, a pili smo opet, godinama, i to puno. Sve je to bila laž, igrao sam predstavu koja nikad nije završila. Htio sam biti prihvaćen. Htio sam da me ljudi zavole, da me pamte kao veseljaka, sretna čovjeka, sve je to bila laž, igrao sam predstavu koja nikad nije završila. – Ante, kao da je htio nešto reći ali ostao je bez riječi, a Vlade je nastavio dalje.
- Ines, znaš da sam te volio od kad smo bili djeca. Volio sam svaki tvoj pokret, svaku tvoju sitnu manu, svaki tvoj pogled probadao je moje srce. A onda kad smo došli u neke godine dala si mi šansu, jednu, ali životnu, i ja sam je propustio, kula od karata je bila srušena u tom trenutku, a da ja to nisam znao. Sazidao sam je na snovima, i ti si bila u njima, ti i naša djeca, dom, ali ja sam nastavio dalje, po svome, ali ja sam igrao predstavu koja nikad nije završila. Draga moja Ines. – Ines je plakala, pokušala je nešto reći ali kroz suze je nitko nije razumio.
- Martine, tebe sam puno povrijedio, u tom sam periodu htio biti mangup, mislio sam da će me tako više cijeniti, oprosti Martine, igrao sam predstavu koja nikad nije završila. – Martin je dobacio.
- Ma Vlade, to je bilo davno, zaboravi...
- Hvala Martine. – Dodao je Vlade i nastavio.
- Majko, tebi sam najviše boli nanio. Trpila si sve moje ludosti, trpila si me kad i sam sebe nisam. U onim danima kad sam htio skončati ti si bila jedina slamka, jedini razlog zbog kojeg bi opet i opet ostajao na životu. Bilo je vremena kad si me samo ti mogla voljeti. I voljela si me, duboko iskreno, majčinski, a ja sam od kuće odlazio tražeći sreću u dalekim mjestima, odlazio i odlazio, odlazio sam stotine puta i uvijek se osjećao krivim pored tvoje dobrote. Hvala ti majko na svakom iskrenom osmijehu kod mojih povrataka, znaš samo sam igrao predstavu koja nikad nije završila. – Vlade je nastavio tako s svakim čovjekom iz publike, sa svakim je dijelio neke uspomene, kad je završio sa zadnjim čovjekom rekao je.
- Ovo je kraj predstave koja nikad nije završila. Nauči nešto od starog Vlade, od danas živim bez maski. Ne želim sebe uzvisivati, želim samo da nikoga više nikad ne povrijedim. Želim živjeti, ne zanimljivim životom već ispunjenim životom. Možeš i ti... – U tom trenutku je spustio glavu i ostao u tišini oko minutu, atmosfera u dvorani se mogla rezati nožem, a onda je Ines počela pljeskati, prvo lagano i nesigurno, a onda su svi prihvatili i prolomio se pljesak. Mi smo se pogledavali i nismo mogli vjerovati što se ove noći dogodilo u Centru za kulturu Postira.

Prošlo je nekoliko dana i stvari su postale još čudnije. Ako uopće može čudnije od Vladine predstave, ali brzo smo se uvjerili da može. Došla nam je djevojka, Martina, koja tvrdi da mi organiziramo Postirske fraje. Mi smo joj pokušali objasniti da je to bilo šezdesetih i da su nakon dvije godine ukinute te da ih je organizirao Arsen Dedić ali Martina nas je uvjeravala da to nije istina, da je našla na internetu kako Centar za kulturu Postira organizira Postirske fraje od 12. do 15. srpnja i ona je kao došla. Što smo je više uvjeravali više je mislila da je zezamo. 

A onda se iz luke začula truba broda. U luku su uplovili mladi Arsen Dedić, Gabi, Vice Vukov i mnogi drugi, odjednom se riva napunila, od nekud su se stvorili mještani s pečenim jancima na ražnjevima, magarci, totalni rusvaj i svi su bili mladi. Neke sam prepoznao i skoro sam se onesvijestio kada sam vidio oca mojih godina, on je mislio da sam ja neki došljak i ništa me nije shvatio kad sam mu pokušao objasniti što se događa. Kao da smo Branimir i ja ušli u neku vremensku kapsulu, nakon prvog sata teške psihičke borbe i pitanja jesam li poludio stao sam i popio bukaru vina, a onda sam počeo uživati u vremenskoj petlji ili kako god to htjeli nazvati. Trajalo je dva puna dana, nismo ni išli spavati. Uživali smo u ovom povratku u prošlost, a Martina nam je govorila.
- Jesam vam rekla?

Treći dan sam se probudio na stolici u Centru i bio sam još do daske pijan i mamuran. Izašao sam na rivu očekujući feštu ali više nikog nije bilo osim ponekog kavopije, izgledali su kao u realnom današnjem vremenu. Bio sam zbunjen, ali nekako i sretan što sam doživio sav onaj „šušur” Postirskih fraja. Ništa mi nije bilo jasno ali kako da nekoga pitam o tome, svi će me proglasiti ludim. Otišao sam kući, otuširao se, skupio glavu te se spustio do Centra za kulturu kako bih ga otvorio. Ključ nije mogao otključati vrata, mislio sam da je brava otišla, a onda sam sreo Branimira. 
- Šta radiš tu? – Pitao je Branimir.
- Evo pokušavam ući u Centar. – Rekao sam.
- Koji Centar? – Upitao je, a ja sam se malo začudio.
- Kako misliš koji Centar? Centar za kulturu Postira!
- Nikad čuo da postoji Centar za kulturu Postira! – Odmaknuli smo se malo od zgrade i zbilja nije bilo natpisa.
- To je napuštena zgrada, kakav Centar za kulturu! – Dodao je. – Centar za kulturu Postira ne postoji!
- Centar za kulturu Postira ne postoji!?

By Dominis