UMJETNOST U TRZAJIMA NADAHNUĆA _ by Dominis
Ne može proći ni jedan dan bez utjecaja na svijet oko sebe. Ono što radiš čini razliku, a ti moraš odlučiti kakvu razliku želiš napraviti. (Dr. Jane Goodall)
Tko god ti reče da si nevažan, ili tkogod tvoju umjetnost proglasi nevažnom, nemoj vjerovati u to. Velika je stvar – umjetnost. Ako pronađeš slovo, pokret kistom, notu, pokret tijelom znaj da to drugi nikad neće ponoviti. Jer nemoguće je ući u istu rijeku dvaput. To je tvoje, posve tvoje. Neka te ne ljute pokušaji plagijata to samo znači da netko želi biti dio tebe.
Puno se u umjetničkim krugovima priča o inspiraciji ali neka ti cilj bude da taj trenutak, taj udar svjetlosti, ta čudesna zanesenost inspirira druge. Inspirira druge da budu bolji, da pronađu svoj trenutak, svoje slovo, svoj čudesni pokret kista, treptaj zvuka, svoj čudesni trenutak.
Umjetnost bi se trebala dijeliti besplatno, znam da umjetnici isto moraju od nečega živjeti ali „onaj tren“, ono kad napipaš nešto dosad neizrečeno, među svim onim milijardama dosad objavljenih umjetničkih radova, je neprocjenjiv. To se ne može platiti i za to tražiti novac slično je prodaji hrane gladnome ili vode žednome. To u nekom obliku obezvrjeđuje „onaj trenutak“. Tvoje umjetničko djelo je potrebno drugima, tu se možda radi i o pitanju života i smrti.
Jean-Baptist Chardin će reći: „Ne slika se bojama nego osjećajima.“ To je možda i ponajbolji opis umjetnosti koji sam uspio naći. Slova, boje, nota ili pokret ako su autentični moraju pobuditi neki osjećaj, da zatrepta, da „potpiriš pepelom iskru zapretanu“ (Tin Ujević), da pružiš svijetu nešto…, da poput babice porodiš nešto puno potencijala, puno tebe, puno života, puno oduševljenja za druge.
Najljepša djela nastajala su u zanosu, često u trenutku. I makar možda neki smatraju da im djela nisu dovoljno kvalitetna ili ih smatraju samo svojima to ne može biti istina. Svako djelo je kvalitetno upravo onoliko koliko smo osjećaja utkali u njega i ono pripada svima, čovječanstvu. Inače ne bi ni nastalo, jer da ste ga htjeli samo za sebe ostalo bi zbijeno u nekom kutku vaše duše, a kad je izašlo na svijetlo znači da je rođeno za svijet.
O kritici neću dugo govoriti. Kad znalci procjenjuju umjetnička djela oni vide pravila, gotovo pa matematičke jednadžbe, ali oni kao i svi drugi mogu osjetiti kad je nešto…, kad je tu nešto. No ipak smatram da ćete najbolju kritiku dobiti od samih sebe kada shvatite da ste vi to napravili, da ste u stanju stvoriti nešto takvo, da ste uspjeli osloboditi nešto iz dubina vaše duše, i možda u očima onih koji vaše umjetničko djelo slušaju ili gledaju, a možda najbolje u očima djece.
Razmislite o ovom citatu: „Postati čovjek, to je umjetnost.“ (Friedrich Leopold Freiherr) i krenite stvarati.
I sam prodajem svoje knjige i shvaćam da to tako funkcionira u ovakvom sustavu, ali smatram da nisam rođen da se obogatim od umjetnosti već da njome oduševljavam, da njome stvaram drugačiji svijet, da pravim razliku, a ako je već pravim onda neka bude upravljena ka dobru čovječanstva. I nadam se da će jednog dana, umjetnici moći stvarati neopterećeni financijskim pitanjima. (Jedino se bojim da ih sigurnost ne bi učinila lošim umjetnicima, jer je nesigurnost uvijek bila izvrsna podloga za stvaranje.) A možda bi, ako ćemo se na kraju i našaliti, umjetnički poslovi trebali postati državna služba. Jer pridonose, bar one lijepe umjetnosti, zdravom buđenju naroda više od političara.
by Dominis
Post a Comment