Začeće – Trenutak kada svijet ponovno počinje
Kultura koja povezuje
„Čovjek bi stvoren da bi njime bilo početaka.” – sv. Augustin (XII. knjiga De Civitate Dei)
Svako začeće je novo stvaranje. Svaka razumna jedinka koja dolazi na svijet nipošto nije određena:
ni poviješću,
ni nacionalnošću,
ni rasom,
ni kulturom u kojoj se rađa,
ni vjerom,
ni moralnim naslijeđem,
ni svojim genima ili svojom naravi.
Svako ljudsko biće rađa se potpuno slobodno, odnosno, oslobođeno svih „zastava”. To nisu nužno negativne „zastave”, dapače većina njih je pozitivna, samo želim konstatirati činjenicu da tek rođeno dijete ne poznaje ni jednu od tih odrednica. Tek će mu kasnije objasniti da je, recimo, Hispanoamerikanac u SAD-u ili, recimo kršćanin u Sudanu ili Nigeriji...
Biološka osnova nasuprot slobodi rođenja
Engleski, nedavno preminuli, sociobiolog Desmond Morris u uvodu svoje knjige Čovjek je životinja neće se složiti s idejom da se čovjek rađa oslobođen pa će napisati:
„Ljudi su životinje. Katkad smo monstrumi, ponekad divna stvorenja, ali uvijek životinje. (...) Sve što činimo urođeno nam je i ima svoj genetsku osnovu, a sve naše aktivnosti veoma nalikuju aktivnostima ostalih životinjskih vrsta.”
No zajedno sa Fabrice Hadjadjom opovrgnut ću tu teoriju riječima: „Novorođenče nije tek proizvod starog svijeta, nego ono obnavlja cijeli svijet.”
Stoga, možda svi imamo isti – ljudski genetski kod, iste osnovne nagone, osobne gene koje su nam prenijeli prethodni naraštaji, ali rađamo se potpuno novi. Parafrazirat ću opet Hadjadja: potpuno isti kao i djeca Kromanjonaca, ili djeca u doba Periklovo ili u kraljevstvu Luja XIV. Tako povijest sa svakim začećem kreće ispočetka.
Tabula Rasa: Svako rođenje je neispisana ploča
„Svako rođenje od prošlosti napravi neispisanu ploču (tabula rasa) i teži sutrašnjici...” (Fabrice Hadjadj)
To nam je svima zajedničko, rađamo se već stotinama tisuća godina jednaki, „neispisani”. S svakim začećem kreće priča koju tek treba ispisati, i nada, velika nada.
No ipak, „kulturološke varijacije našeg biološkog gradiva često su toliko dramatične i tako upečatljive da u potpunosti zastiru i poništavaju ono što nam je kao ljudima svima zajedničko. To nas nerijetko dovodi do nesretnih i nepotrebnih sukoba i razaranja. Osim toga, ponašamo se kao da svaka naša pojedina zajednica predstavlja posebnu vrstu, te da se tako izdijeljeni i suprotstavljeni moramo boriti jedni protiv drugih do istrebljenja.” (Desmond Morris)
I Desmond još dodaje:
„Bez obzira na to čime pokrivamo glavu, osmijeh nam je svima isti; iako govorimo različitim jezicima, osnovna gramatika je u korijenu svima jednaka; bez obzira na sve moguće različite obrede vjenčanja, svi se jednako zaljubljujemo. Unatoč različitoj boji kože, razlikama u našim vjerskim uvjerenjima i društvenim normama, biološki smo zapanjujuće bliski jedni drugima.”
Prema Kulturi srca i zajedništvu
Bogatstvo kultura jest istinsko bogatstvo, no u čovjeku je ljudskost potreba koja nadilazi vlastite kulture.
Tako nas isto vjera ne bi trebala podijeliti. Ostao je zapamćen poziv na zajedništvo i zajednička molitva za mir svih vjerskih vođa svijeta, Duh Asiza, koje je pokrenuo veliki i sveti papa Ivan Pavao II. u Asizu 27. listopada 1986. godine.
Čovjek koji ima taj nevjerojatni dar spoznaje svijeta u kojem živi, taj čudesni razum, može – uvjeren sam da može – svojom odlukom krenuti na put zajedništva. Stvoriti kulturu koju je predivni Phil Bosmans nazvao Kulturom srca.
Jer više imamo zajedničkog nego li nam to žele reći.
Zora čovječanstva
Svako začeće, neovisno u kojoj kulturi dolazio na svijet, poentirat će Hadjadj:
„Daje nam priliku za povratak zori čovječanstva.”
Zori koja započinje sa svakim novim čovjekom i zori koja jednostavno mora svanuti. Prije ili kasnije morat ćemo se ujediniti bar u onim fundamentalnim, humanim i etičkim načelima. Bit će to zora nekog drugačijeg, humanijeg svijeta. Zora koja će donijeti zajedništvo svih kultura.
Sa svakim novim čovjekom koji dolazi na svijet, nada u ostvarenje te ideje raste.
