Tehnološki napredak i duhovna zrelost: Put prema istinskom miru
Sveti papa Ivan XXIII. se davne 1963. u enciklici Pacem in Terris ovako izrazio:
„Naime, iz napretka znanosti i tehničkih iznašašća jasno saznajemo da i u živim bićima i u silama svemira vlada čudesan red, ujedno da i u čovjeku ima takvo dostojanstvo da je u stanju i dokučiti sam red i sebi pribaviti prikladna sredstva da ovlada tim silama i okrene ih sebi u korist.”
Ovo svi mogu razumjeti makar i ne bili vjernici.
Nesrazmjer tehnologije i duhovnog razvoja
Nadalje, jasno je da je razvoj tehnologije eksponencijalan, dok je duhovni razvoj većine ljudi na zapadu i u svim bolje stojećim zemljama na istoku ostao na razini djeteta ili ga uopće nema. Bosmans će to nazvati: „duhovna pustoš kakvoj nema ravne.”
Duhovno i emocionalno nezreli ljudi se ponekad proguraju do najviših pozicija vlasti. Sokrat je upravo zbog takvih mislio da bi filozofi morali vladati državama jer oni rade na sebi.
Kršćanska duhovnost i emocionalno zdravlje
Kršćanska duhovnost je dvije tisuće godina stvarala emocionalno zdrave i empatične ljude. Kad se zanemari kršćanski odgoj, sljedeći moraju spašavati, a to su najčešće psiholozi, psihijatri ili samouki podučavatelji kako preživjeti u ovom ludom svijetu. I uglavnom takvi nemaju uspjeha; na Balkanu bi se reklo kako „krivu (rijeku) Drinu ne možeš ispravit”. Ili bar ne tako lako.
Pogledajte povijest i dajte mi jedan primjer osobe koja je bila na čelu neke države i započela rat, a da je bila emocionalno zrela? Mislim da samo ljudi bez empatije, a to su patološki slučajevi, mogu natjerati svoj narod da krene u nepravedan rat.
Paradoks modernog doba: Tehnička sredstva destrukcije
Katolički biskupi će na trećoj Sinodi biskupa zaključiti:
„Paradoks je u činjenici što, unatoč toj perspektivi jedinstva, razdorne sile i antagonizmi iz dana u dan povećavaju svoj pritisak. Stare podjele na nacije i imperije, na rase i klase, posjeduju sada nova tehnička sredstva destrukcije. Nagla trka u naoružavanju predstavlja prijetnju za najveće čovjekovo dobro - za život; ona siromašne narode i pojedince još više osiromašuje, a obogaćuje samo one koji su već ionako moćni; ona rađa trajnu opasnost rata koji, u slučaju da se vodi nuklearnim oružjem, prijeti da uništi sav život na zemlji.”
Dijalog kao jedini put do mira
Ali Desmond Tutu će dobaciti: „Ako želiš mir, nećeš razgovarati s prijateljima već s neprijateljima.” A biskupska sinoda će nastaviti tu misao riječima:
„Da se ostvari jedinstvo kakvo se danas traži i kakvo zahtijeva planetarno ljudsko društvo, potrebne su neke posredničke uloge, kako bi se prevladala trajna protivljenja, prepreke i zastarjele strukture, koje danas stoje na putu stvaranju humanijeg društva. No za mogućnost uspješnog posredništva traži se stvaranje atmosfere dijaloga.
Da bi se malo pomalo mogla ostvariti atmosfera dijaloga, svi bi ljudi morali imati mogućnost da se susreću, da ne budu podvrgnuti prisili geopolitičkih ili ideoloških ili socio-ekonomskih uvjeta, kao ni razlikama koje redovito postoje među generacijama. Sudjelovanje i svjedočenje mladih, koji se uspinju, jednako su tako potrebni za obnovu smisla života prianjanjem uz autentične vrijednosti kao što je potrebno međusobno komuniciranje među narodima.”
Budućnost ujedinjenog čovječanstva
Sad poznajemo jedni druge bolje nego je to ikad bilo moguće. Nekad se živjelo od mitova, išlo se u rat za mitove, umiralo se u ime mitova. Danas to ne bi trebalo više biti tako. Poznajemo tuđe kulture i znamo prepoznati mit i propagandu, ništa nas više ne sprječava da se ujedinimo.
Tehnologija do koje smo do sada došli, a koja će još napredovati, to nam može omogućiti samo ako je za to budemo i koristili. Pa će biskupi na istoj sinodi proročanski poentirati:
„Utjecaj novog industrijskog i tehnološkog reda, ako ne bude suzbijen i prevladan socijalnim i političkim djelovanjem, ide u prilog koncentraciji bogatstva, snaga, moći odlučivanja, u rukama jedne vodeće elite, privatne ili javne.”
A mase naroda gotovo i nemaju utjecaj na politike. Milijarde ljudi ovise o jako malom broju vodećih političara i milijardera; dapače, sav život ili kraj života na Zemlji smo stavili u njihove ruke.
Svijet će spasiti samo zajedništvo i empatija mase. Politika će morati pratiti te promjene, tehnološki se unaprijediti u svrhu opstanka i dobra svakog pojedinog čovjeka na svijetu, i čuti one koji su ih na ta mjesta izabrali.
