Kako smo došli do dna? – Dim i pepeo naše civilizacije
Knjiga "If This Is a Man" (Zar je ovo čovjek), koja u originalu na talijanskom glasi Se questo è un uomo, remek-djelo je talijanskog Židova Primo Levija. Zaintrigirao me sam početak knjige.
Primo započinje knjigu o tragičnom iskustvu preživljavanja u koncentracijskom logoru Auschwitz dirljivom poezijom:
Razmotri je li ovo čovjek - Koji radi u blatu - Koji ne poznaje mir - Koji se bori za komad kruha - Koji umire zbog jednog da ili neRazmotri je li ovo žena, - Bez kose i bez imena - Bez snage da se više sjeća, -Praznih očiju i hladne utrobe - Kao žaba zimi. — Primo Levi
U nekim razdobljima naše duge povijesti zbilja su vladale zvijeri.
Što je to rat? Definicija razaranja i mržnje
Definicija u jednoj rečenici po znanstveniku Hoffman Nickersonu bila bi:
„Rat je organiziran, oružani sukob između političkih entiteta kao što su države ili plemena. Primarni cilj takvih sukoba je postizanje specifičnih ciljeva politike, bilo da se radi o teritorijalnoj ekspanziji, stjecanju resursa ili političkoj dominaciji.”
A ja bih dodao: sukob iza kojeg ostaju, ovisno o veličini, tisuće, deseci tisuća ili ponekad i milijuni žrtava, uništenih obitelji i duboko uništenih života. Ako mi dopuštate, iznio bih i svoju definiciju: Rat je duboka i krvava rana čovječanstva.
Rat stvara mržnju, a mržnja ne može donijeti dobro, nikada! Samo ljubav to može, parafraziram govor M. Luther Kinga.
Pa krenimo od početka.
Kada je nastalo ratovanje?
Prvi povijesno zabilježen rat
Povjesničari se općenito slažu da se prvi dokumentirani rat dogodio oko 2700. godine prije Krista između sumerskih gradova-država i kraljevstva Elama (izvor: enviroliteracy.org).
Na istoj stranici možemo pročitati kako postoje dokazi međugrupnog nasilja iz mezolitskog doba, prije više od 13.000 godina. Dakle, prije nego što je čovjek naučio obrađivati zemlju ili živjeti u većim naseljima (gradovima), već je probleme rješavao nasiljem.
Sad će se zagovaratelji ratova nasmiješiti i možda reći: "Znači to je u nama oduvijek". I da, samo se postavlja pitanje koliko su ljudi u mezolitskom dobu bili razvijeni. Zbilja začuđuje da nakon najmanje 13.000 godina još uvijek nekolicina djeluje poput njih i koristi tako nazadnu i nasilnu metodu poput rata za pribavljanje neke vrsti koristi.
Ništa nismo naučili: Bilanca 20. stoljeća
Vratimo se u 20. stoljeće:
Prvi svjetski rat: Stradalo je 15 do 20 milijuna ljudi, od čega 6–10 milijuna civila.
Drugi svjetski rat: Između 70 i 85 milijuna ljudi, od čega 50–60 milijuna civila.
Holokaust: Izvršen je genocid nad Židovima i Romima nečuvenih razmjera.
U kolektivnom pamćenju čovječanstva kao da se brišu slike konc-logora i zaboravlja se koliko je odvratan rat. I mi, opet ništa nismo naučili.
Nada za budućnost i buđenje svijesti
Ali daleko od toga da ne postoji nada. Tehnološki smo napredovali, čitav svijet je povezan. Ovaj blog čita se u Singapuru, Nizozemskoj, Latviji, SAD-u, Kini, čak manji broj pregleda stiže iz Kenije. Ima blogova i stranica na društvenim mrežama koje prate milijuni ljudi dnevno. Danas je sve moguće i ne želim zazivati kraj, jer duboko vjerujem da će političari shvatiti.
Mogući putovi prema naprijed:
Dolazak novih mladih ljudi s drugačijom vizijom svijeta.
Sposobnost masa da nauče kontrolirati vlast.
Potpuno novi načini razmišljanja do kojih još nismo došli.
Nevažno je na koji će način zaživjeti globalni mir i razumijevanje, očuvanje okoliša ili prekid apatije i destruktivnog načina života. Učinimo sve da čovječanstvo kao takvo preživi ovaj period eko-humane krize, učinimo sve da preživimo trenutne politike. Nije važno tko će to potaknuti, važno je samo da se dogodi. Tu ne govorimo o utopiji; i dalje će ljudi umirati i nesreće će postojati, ali dajmo zaustavimo stvaranje suvišne patnje. Spriječimo što se spriječiti može.
Pitaš se kada? Sada, odmah!
