U staro doba, u vremenima starozavjetnih patrijarha, živio je čovjek Henok, prorok i pravednik. Prosječnom čovjeku danas slabo poznat lik, među rijetkim biblijskim istraživačima poznat je i pod imenima Enoh ili Henoh. Prema Bibliji, on je sedmi patrijarh od Adama po sinu Šetu, sin Jeredov i otac Metušalaha (Post 5,18-24) — čije se ime kolokvijalno izgovara Metuzalem i sinonim je za dugovječnost.
Na starohebrejskom jeziku riječ hanoch (Henok) može se prevesti kao „pronalazač“ ili „posvećeni“.[1] Prije njega živio je još jedan Henok, Kajinov sin, no ta dva lika ne treba miješati.
Tko je bio prorok Henok i kako je uznesen na nebo?
Henok je na zemlji živio 365 godina. O njegovom tajanstvenom završetku zemaljskog života, po čemu je i najpoznatiji, Knjiga Postanka izvještava:
„Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.“ (Post 5, 24)
Čudesno i nevjerojatno — Bog ga je jednostavno uzeo k sebi. Henok je tako postao prvi čovjek koji je na ovakav način bio uznesen na nebo. Nakon njega, u Bibliji se slična sudbina spominje još samo za proroka Iliju.
Datiranje Henokova života i povijesni kontekst
Ukoliko je točna teorija zadržana u židovskoj tradiciji da je Knjigu Postanka napisao Mojsije između 1440. i 1400. pr. Kr., možemo zaključiti da se Henok rodio barem 700 godina ranije, a vrlo vjerojatno i više. Iako nije moguće posve točno datirati to razdoblje, sigurno je da se spomen o njemu stoljećima zadržao u narodnoj predaji. Pomoću rodoslovlja u Knjizi Postanka lako se izračunava da je Henok rođen 667 godina nakon Adama.
Neki autori navode da je određeni oblik predaje ili Knjige Henokove preživio i egipatsko razdoblje oko 3500. pr. Kr. te da je ta predaja bila poznata Mojsiju 2000 godina kasnije.[2] Jedna od teorija smatra da je Henok bio pradjed Noi te da njegova knjiga pruža jedinstven pogled na pretpotopni svijet — vjerojatno oko 9000. pr. Kr.[3]
Iako postoje različita mišljenja i teorije, najvažniji ostaje sam sadržaj Knjige Henokove te njezin snažan utjecaj na židovstvo i, posljedično, rano kršćanstvo. Geografski gledano, najvjerojatnije je živio na području današnjeg Iraka (Drevna Mezopotamija).[4]
Prorok Henok u Bibliji: Stari i Novi zavjet
U Knjizi Postanka ukratko se iznosi Henokovo rodoslovlje, no on se spominje i u Knjizi Sirahovoj te u nekoliko ključnih ulomaka Novoga zavjeta:
„Kad je Jeredu bilo sto šezdeset i dvije godine, rodi mu se Henok. Po rođenju Henokovu Jered je živio osam stotina godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Jered poživje u svemu devet stotina šezdeset i dvije godine. Potom umrije. Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se Metušalah. Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina. Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.“ (Post 5, 18-24)
Riječi „Potom iščeznu; Bog ga uze“ i njegovo uznesenje na nebo donijeli su mu prema predaji duboko znanje o anđelima, tajnama zagrobnog života, mesijanskim vremenima te posljednjem sudu. Tako su rođene drevne legende koje su oblikovale kasnije teološke poglede.
Spominjanje u Knjizi Sirahovoj
„Henok se svidio Gospodinu i bî prenesen, uzor obraćenja za sva pokoljenja.“ (Sir 44, 16)
„Malo ih je bilo stvorenih na zemlji kao Henok, on je bio uznesen sa zemlje.“ (Sir 49, 14)
Henok u Novome zavjetu
U Novome zavjetu ime Henok pojavljuje se u Evanđelju po Luki unutar Isusova rodoslovlja:
„Metušalahov, Henokov, Jeredov, Mahalalelov, Kenanov...“ (Lk 3, 37)
Također se spominje u Poslanici Hebrejima kao primjer nepokolebljive vjere:
„Vjerom bi Henok prenesen da ne vidi smrti, i ne nađe se, jer ga Bog prenese. Doista, prije nego bi prenesen dobi svjedochtvo da je ugodio Bogu.“ (Heb 11, 5)
Na posljetku, spominje ga i Judina poslanica:
„Ali o njima proreče Henok, sedmi Adamov potomak: 'Gle dolazi Gospodin s tisućama svojih svetih, suditi svima i kazniti sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše, i za sve drske riječi koje bezbožni grješnici izgovoriše protiv njega.'“ (Jd 1, 14-15)
Pojedini znanstvenici ističu da se u Judinoj poslanici izravno citira tekst iz prvog poglavlja Knjige Henokove.
Povijest Knjige Henokove i njeno otkriće
Smatra se da je knjiga tisućama godina nakon Egzodusa postojala pretežno na hebrejskom jeziku. Iako danas ne postoje sačuvani cjeloviti hebrejski izvornici, sačuvani su pojedini hebrejski odlomci citirani u aramejskim fragmentima iz nekoliko stoljeća pr. Kr.[5]
Oblik Knjige Henokove kakav poznajemo danas nastao je oko 2. stoljeća pr. Kr. Godine 1773. u Abesiniji (današnja Etiopija) pronašao ju je škotski istraživač James Bruce te donio jedan primjerak u Englesku.[6]
Dr. Richard Laurence, nadbiskup Cashela, preveo je knjigu na engleski jezik 1821. godine i predstavio je javnosti. Knjiga je izazvala ogromno zanimanje europske znanstvene i vjerske javnosti te je ubrzo prevedena na brojne europske jezike.[7]
Kumranski spisi i Etiopska verzija
Autentičnost i starost teksta dodatno su potvrđeni kada su u pećinama Kumrana (Svitci s Mrtvog mora) pronađeni fragmenti četrnaest rukopisa ove knjige te ulomci papirusa na grčkom jeziku.
Najpotpunija sačuvana verzija jest Etiopska Knjiga Henokova. Postavlja se pitanje: kako se židovska knjiga našla u Etiopiji? Smatra se da su u vrijeme vladavine judejskog kralja Manašea (695. – 642. pr. Kr.), koji je uveo čašćenje Baala, vjerski velikodostojnici napustili Izrael ponijevši sa sobom Kovčeg Saveza i važne vjerske spise. Nakon boravka u Egiptu, izbjeglice su krenule prema jugu do jezera Tana u Etiopiji. Njihovi potomci i danas prakticiraju oblik židovstva kakav se u Izraelu njegovao prije 620. pr. Kr.[8]
Je li Knjiga Henokova dio Biblije ili apokrif?
Većina suvremenih znanstvenika i teologa smatra da knjiga u današnjem obliku ne potječe iz vremena prije 2. stoljeća pr. Kr. te da spada u pseudoepigrafe (spise kojima je autorstvo lažno pripisano) ili apokrife. Pretpostavlja se da se nepoznati autor u 2. st. pr. Kr. poslužio Henokovim imenom kako bi spisu dao autoritativnost i popularnost.
Unatoč tome, rano-crkveni oci dobro su poznavali ovaj tekst. Sveti Irenej ga je smatrao dijelom Svetog Pisma, dok je Tertulijan vjerovao u njegovu izvornost, oslovljavajući Henoka kao „najdrevnijega proroka“, a njegovu knjigu kao božanski nadahnut rukopis koji je Noa sačuvao u Korablji. Tertulijan navodi:
„Kao što je Henok govorio u istom Gospodinovom zapisu, a 'svaki poučan zapis božanski je nadahnut', ne odbacujmo ništa što nam pripada.“[9]
Teološki zaključak i važnost spisa
Ipak, nužno je postaviti razumnu granicu između apokrifnog djela i kanonskog Svetog Pisma. Na samom kraju Biblije stoji upozorenje:
„Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi.“ (Otk 22, 18)
Biblija sadrži sve što je potrebno za spasenje. Knjigu proroka Henoka stoga treba promatrati kao vrijedno povijesno-vjersko štivo iz kojeg su se crpile određene teološke teze, ali nipošto kao dodatak biblijskom kanonu. Pri čitanju valja jasno odvojiti autorovu maštu i kasnija kriva tumačenja od onoga što je u skladu s kršćanskim naukom o temama kao što su anđeli, demoni, mesijanska vremena, raj i pakao.
Izvori i fusnote:
- Richard Laurence, Knjiga proroka Enoha, Esoteria, Beograd, 2010., str. 7.
- Usp. Andy McCracken, u: The Book of Enoch, Scribd dokument, (27. 5. 2021.), str. 5.
- Isto, str. 4.
- Usp. Isto, str. 4.
- Isto, str. 5.
- Usp. Richard Laurence, Knjiga proroka Enoha, Esoteria, Beograd, 2010., str. 8.
- Usp. Isto, str. 8.
- Usp. Andy McCracken, u: The Book of Enoch, Scribd dokument, (27. 5. 2021.), str. 6.
- Richard Laurence, Knjiga proroka Enoha, Esoteria, Beograd, 2010., str. 10.
