Dok su išli glavnim gradom Lonhamom gradske ulice su bile pretrpane ljudima. Uz rubove ulica bili su pazari. Mnoštvo je trgovalo, mnoštvo živih životinja i mnogo mesnih proizvoda se tu prodavalo. I mnoštvo pečenjara je bilo u pročeljima obližnjih niskih zgrada. Bilo je tu galina, ljudi, čarobnjaka. Svih vrsta živih bića, gotovo da nema što i koga nema na tom živom sajmu u središtu Lonhama. Starac Ante nije do sada vidio ovakvu raznovrsnost različitih rasa i svakojakih bića te raznolikost bilja i životinja kao na ovom pazaru. Uskoro su bili pred nekim velikim vratima, a tada ih je zazvao neki glas. Kada je dječak podignuo glavu zaledio se jer je to bio čuvar reda.
– Gdje ste se uputili. Tko ste vi gospodo.
Dječak je prvi progovorio.
– Mi smo gosti uvaženog kneza Linfilda. Čarobnjak i ljudi su stigli s dalekog puta u naš lijepi grad pa da im pokažem kako je naš grad pun gostoprimstva i dobrote vodim ih na okrjepu i najljepši čaj od Lonhamskih gljiva. Čuvar ih je čudno pogledao, pričekao trenutak, a onda progovorio.
– No dobro, dobro. Dobrodošli u grad.
Čim su se oni okrenuli i nastavili dalje dječak je duboko uzdahnuo.
– Bilo je opasno. – Inače je dječak imao običaj spomenuti kneza Linfilda u ovakvim situacijama jer je bio cijenjen u gradu, a bio je i prekriveni član pokreta otpora te je znao zaštititi sve one koji bi se pozvali na njega. Uskoro su ušli u kuću, jedno od sjedišta pokreta otpora. Bila je to lijepa oveća kuća s velikim kloštrom u sredini. Tu su se najčešće održavale molitve. Primio ih je Veliki svećenik.
– Mnogo sam čuo o vama dragi Mihale. Čuo sam kako ste mnoga dobra učinili u starini. Znamo tko ste i odakle dolazite. Poznate su nam sve vaše bitke u Starim ratovima. No sada nam recite zašto ste ovdje. Nismo vas očekivali.
– Volio bih da nisam morao doći. Ali situacija je takva da moramo žurno djelovati. Čarobnjak Lavafer je već pred vratima Bića koje se ne smije buditi. A svi znamo kako će to završiti ako ga ne zaustavimo. Toliko je opasno da smo zajedno s kraljem Vilenki otvorili staru Knjigu.
– Knjigu… zar tako...
– Da, sad sigurno shvaćate koliko je opasno. Prva nakon tisuća i tisuća godina, posljednja bitka za oba svijeta odvit će se na velikom polju Harmazan. Potrebni su nam svi ljudi i sva bića koja se mogu skupiti da nam se pridruže u toj borbi.
– Trebat će nam tjedni dok okupimo sve, a to je samo za naše borce. Dok okupimo sve iz otpora drugih zemalja trebat će nam godine.
– Morati ćemo požuriti, nemamo toliko vremena imamo najviše nekoliko mjeseci. Ostat ćemo kod vas dok se ne okupe svi. Žurno pošaljite glasnike.
Tako su ostali neko vrijeme u toj kući. Probudivši se u kasnu noć starac Ante je izašao malo prošetati ispred sobe. Vidio je kako više ljudi ulazi i izlazi na vrata u prizemlju pa je odlučio sići. Sišavši dole vidio je da je to ulaz u podrum pa je krenuo prema tamo. Na ulazu je upitao čovjeka koji je ulazio:
– Što je to, koja je to prostorija?
– To je bolnica siromaha.
Starac Ante je ušao i nije mogao vjerovati što vidi. Mnoštvo bolesnika leži na krevetima. Mnogi od njih u bunilu ili polumrtvi, blijedi i puni rana, a za njih se brine na desetke ljudi koji im s ljubavlju čiste rane, stavljaju obloge i daju već neke lijekove.
– Kako divno. – reče starac. Dugo je ostao nepomičan gledajući te divne ljude. No tada u sobu unesu čovjeka sa slomljenom čeljusti, čuvari gradskih zidina su ga napali i htjeli opljačkati te su ga tako snažno istukli da su mu slomili čeljust, uspio im je pobjeći bacivši se u rijeku.
– Brzo. – pozove jedan od ljudi koji su donijeli ranjenika.
– Držite mu rukom čeljust dok ne dođe doktor. – reče isti taj čovjek starcu Anti. On se malo smeo, ali se brzo sabrao i učinio kako mu je ovaj čovjek naredio. A taj i oni koji su donijeli ranjenika odmah su trčeći izašli vani i kako izgleda krenuli tražiti nove bolesnike i ranjenike. Neko vrijeme nitko nije dolazio da pomogne čovjeku, pa je starac Ante pozvao doktora koji je prvo samo digao glavu, ukazujući time da ga je čuo, te još udijelio više savjeta tamošnjim ljudima koji su pomagali drugima te se tek nakon nekog vremena uputio prema starcu Anti. Stigavši do njega, dobro je pogledao ranjenika i pozvao sestru da mu previje čeljust te da se pobrine da dobiva kašastu hranu jer neko vrijeme neće moći gristi. Sestra je dosta brzo i stručno obavila taj zahvat i prepustila čovjeka na brigu starcu Anti.
– Vi ste novi ovdje? – upitala ga je.
– Ne, ja… Da. – reče starac.
– Dođite da vas provedem našim stacionarom.
– Rado, hvala vam.
– Ovdje su uglavnom lakši bolesnici.
Rekla je sestra dok su još bili u prvoj sobi. Došavši do vrata u iduću veliku sobu odmah na ulazu ga je zapljusnuo zadah gnoja i raspadanja. – Ovo ovdje je soba patnje, tu su najteži bolesnici koji boluju od kuge, gube i sličnih zaraznih bolesti. Ovaj zadah je zadah raspadanja ljudskih tijela. Kreće od prstiju koji polako otpadaju a na rukama i nogama ostaju samo batrljci, pa uskoro zahvaća i ostale dijelove tijela, često i lice. Sve to je i veoma bolno.
– Ovo je Matej. Matej kako je danas, išta lakše? – upitala je sestra bolesnog Mateja. On je tiho podigao pogled i uspio se osmjehnuti premda mu je lice bilo unakaženo. Sestra je znala svakog po imenu i često im je čistila rane, a bilo je sveukupno oko petnaestak ljudi koji su se brinuli o bolesnicima u ovom stacionaru. Starac je bio oduševljen radom ovih dobrih ljudi. Sve do jutra je ostao pomagati sestri u njenom poslu, pa je u razgovoru s njom saznao mnogo o ljudima iz njenog staleža.
– Mi smo od svih progonjeni i nema ni jednog državnika koji nas prihvaća. Ubijaju nas, a ni sami ne znaju zašto, muče nas jer ne kadimo njihovim bogovima već vjerujemo u svoga, Boga ljubavi.
Dugo je starac Ante razgovarao sa sestrom, a kad je svanulo izašao je k Mihalu i gospođi Gren te im s oduševljenjem pričao o tim divnim ljudima koji brinu o bolesnicima.
– Ovi divni ljudi ne razlikuju se na prvu po ničemu od ostalih ljudi, ali njihova su srca nekako drugačija. Pa oni mjesto da kao i ostali bolesnike istjeraju iz grada oni ih dovode k sebi, brinu se o njima i žrtvuju svoj život i svoje dane kako bi olakšali život bolesnicima. Oni nisu zaštićeni državnim zakonima, a ipak ga u svemu poštuju, dapače svojim ponašanjem svjedoče kako državni zakoni uopće nisu potrebni u svijetu gdje kraljuje Zakon ljubavi. Oni ljube sve, a ipak su od svih progonjeni. Često i umiru jer im nije dopušteno vjerovati u Boga ljubavi. Premda bez ikakve krivnje vjerom u tog Boga ljubavi oni ipak bivaju najstrože osuđivani, ali njihovi progonitelji bi se zbunili kad bi ih pitali zašto ih tako oštro progone i čime su to zaslužili. To su divni ljudi koji će uvijek i svakome priskočiti u pomoć ali mislim da nam u ovom našem ratu ipak neće moći previše pomoći jer su odviše miroljubivi.
– Vaše kreposti će vas spasiti. Tako je progovorio proročki glas. Trebaju nam takvi ljudi. – reče Mihal.
Veliki svećenik Boga ljubavi ili još zvanog Boga čije se ime ne smije izgovoriti istog je dana poslao vjesnike u sve krajeve zemlje i svim ostalim Velikim svećenicima, a posebno izaslanstvo je poslao i Ocu svih velikih svećenika.
– Sada možemo samo čekati. – reče Veliki svećenik.
– No dobro možemo i ponešto učiniti. – nadoda Mihal.
– Ako nas budete trebali bit ćemo u stacionaru.
Starac Ante i gospođa Gren već su bili u stacionaru, a sada im se pridružio i Mihal, a na njihovo iznenađenje i Veliki svećenik, premda je to ostalima bilo sasvim uobičajeno. Nikakvi položaji ni časti nisu činili razliku među ovim ljudima. Svi su bili spremni raditi bilo kakav posao i uvijek pomoći siromašnima i bolesnima. Preko dana su obilazili grad koji je bio božanski velik i tražili siromašne, bolesne i napuštene te im na svakojake načine pomagali. Starac Ante i gospođa Gren izašli su u grad kako bi pomogli jednom dječaku u njegovu poslu. Nosili su nosiljku jer su trebali pokupiti jednog nepokretnog čovjeka za kojeg su im javili da je ostavljen uz gradsko smetlište. Tamo smo pronašli i više prosjaka kojima smo udijelili što smo imali te ih pozvali da dođu kad god budu gladni u našu kuću gdje će dobiti nešto za jelo. Našli su tog čovjeka, rane su mu bile upaljene, pune crva. Žurili su natrag da ga što prije pregleda doktor. Kada su se vratili doktor se odmah pobrinuo za bolesnika. Premda nije izrazio nadu u njegov oporavak. Kasnije kad se čovjek probudio i kada se malo opustio razgovarao je sa starcem Antom.
– Boli li te? – upitao ga je starac.
– Ma boli, ali to je ništa. Živio sam kao životinja, a umrijet ću kao anđeo.
Starcu Anti su se skupile suze u očima. Nije ih htio pokazati ali nije više bilo načina da ih skrije pa reče da mora nešto obaviti. Izašao je vani u kloštar i tiho plakao gledajući slaba svijetla grada što su se zrcalila na visokom stropu. Izvadio je bočicu iz džepa i s tugom je ispio. Taj bolesnik je iste večeri umro, a starac Ante je cijele noći bio uz njega. Ujutro kad su ga ponijeli pokopati na groblje starac Ante je održao kratki govor koji je sve rasplakao.
– Da, to mi je rekao: Živio sam kao životinja, a umrijet ću kao anđeo.
Gospođa Gren se također jako brzo snašla u ulozi medicinske sestre te je bila od velike pomoći liječnicima u stacionaru. Iduće večeri se čuo smijeh iz stacionara, čarobnjak Mihal je pričao stare priče i donio svoj duhan tako da su svi bar na jednu noć zaboravili na sve svoje muke, zapalili svoje lule i slušali stare čudesne i zanimljive priče o davnim vremenima kada su divovi šetali zemljom. Pričao je i o onim starim danima i kako su se ljudi borili protiv zmajeva. Te o nekom svijetu gdje svijetli svjetlo tisuća svjetiljki, snažnije nego najužarenija lava. O svijetu nad kojim se plavi svod razlijeva sve do beskraja, a tek u noćima ono što zovu zvijezdama kao što male lampe svijetle u našim kućama tako one svijetle na tamnom svodu. Starac Ante je to slušao pa je uz lulu i Lonhamsko vino prihvatio i odlučio ispričati mnoge priče iz gornjeg svijeta. Pričao je o Malom princu, o Moby Dicku i mnogim sličnim pričama. Pitali su ga da im prvo objasni što je to sunce.
– Veliko svjetlo zove se sunce, vrijeme kad ono svijetli zove se dan. Svako jutro, to je vrijeme kada se ljudi u gornjem svijetu bude, ono izlazi na istoku, a navečer zalazi na suprotnoj strani, na zapadu. Tamo postoje predivne zelene livade i visoke planine. Postoji više rasa ljudi razlikuju se samo po boji kože. A ptice, malene životinjice koje mogu letjeti, cvrkuću i lete u svim krajevima gornjeg svijeta. Postoje li ovdje ptice?
– Postoje, odgovori Mihal.
By Dominis (Agartha, Vlastita naklada, Postira, 2023.)
