„RELIGIJSKA“ POSTMODERNA - KADA ČOVJEK STVARA BOGA - By Dominis

„RELIGIJSKA“ POSTMODERNA

Ponovno se u Hrvatskoj povuklo pitanje homoseksualnosti i to opet kao razlog za svađu. Tako da je među ostalima i Večernji list objavio riječi don Tomislava Lukača koji je rekao kako je, parafraziram, sve to sotonsko maslo, te da Bog ne bi stvorio osobu koja ima sklonosti prema istom spolu. No činjenica je da takve osobe postoje.

I htio bih stati u obranu don Tomislava jer mislim da nije zaslužio svojom izjavom, koja je istina malo oštrija, tolike napade.

Moje je mišljenje da Boga ne treba miješati u baš svako pitanje, ima tu i nešto ljudskog, „ljudsko, odviše ljudsko” govorio je Filozof. Bog u trenutku začeća stvara osobu „muško i žensko, stvori ih” i to ne bi trebalo dovoditi u pitanje, osim hermafrodita (interspolnih osoba) ali to su zbilja rijetki slučajevi. Dakle, Bog stvara muško ili žensko. Bog ne stvara našu narav, Bog ne stvara naše genetsko nasljeđe, bog ne stvara naše poglede na svijet ni naše porive, ni strasti.

Sve se formira u čovjeku kroz odrastanje, u tom razdoblju neki shvate kako ih privlači isti spol, ali kako je davno rečeno da se svecem ne rađa nego postaje, tako se i s homoseksualnošću ne rađa nego se homoseksualcem postaje, na isti način se postaje i heteroseksualcem.

Utjecaj okoline i ljestvica ideala

Okolina ima bitan utjecaj ali ne i ključan. Čovjek u mladim godinama počne osjećati privlačnost najčešće prema drugom spolu ali ponekad i prema istom. Tada je stavljen pred pitanje, što želi. Imate tisuće sretno oženjenih obiteljskih ljudi koji su u nekom trenutku osjećali homoseksualne porive ali su se odlučili zasnovati brak i imati djecu.

Veliko i bitno je pitanje ideala. Da li je seksualni poriv ili privlačnost, najvažniji ideal koji ćemo staviti ispred nekih drugih bitnih ideala. Tvrdim da je velika greška staviti strast ispred ideala obitelji. Ali svatko sebi slaže ljestvicu ideala.

Crkveni nauk, grijeh i dostojanstvo

Zbog izjave don Tomislava povuklo se pitanje – voli li Bog homoseksualce. Tu, za svakog poznavatelja Crkvenog nauka nema dileme. Bog nikad ne osuđuje čovjeka pa ni zbog kakvog grijeha, čovjek ako bira grijeh sam sebe osuđuje, nego Bog zbilja ljubi sva bića što ne znači da podržava sve što čovjek radi nego da ga poštuje kao Dijete Božje, ključna je riječ – dostojanstvo. Pred Bogom svaki čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo.

Kako ću u ovom eseju iz moje zbirke eseja – Eseji – navesti, u pluralnom društvu dozvoljeno je biti drugačiji, ali ne bi onda trebali tražiti od Crkve da blagoslivlja nešto u što Crkva duboko vjeruje da je grijeh.

Dakle, ako me još pratite, da pojasnim. Homoseksualna sklonost nije grijeh, grijeh je homoseksualni spolni čin, poput drugih grijeha po pitanju spolnosti, Crkva to izričito kaže i onaj tko želi živjeti sveto jednostavno se mora osloboditi svakog grijeha.

Tu se ne postavlja pitanje voli li Bog čovjeka nego koliko čovjek voli Boga i što je spreman učiniti kako bi pronašao puninu vjere i radost svetosti.

Ta Bog nije došao na svijet poradi svetih, nego poradi grešnika, da umre za njih, da ih oduševi i ulije im u srce svetačku ljubav, a mi smo oni koji djelujemo i u slobodi sami biramo.

„RELIGIJSKA“ POSTMODERNA: GIANNI VATTIMO

Gianni Vattimo, umirovljeni talijanski profesor sveučilišta u Torinu jedan je od najpoznatijih suvremenih filozofa post-moderne. U mladosti je bio gorljivi katolički intelektualac, no kasnije se okreće od Crkve. Razloge pronalazi u intelektualnim i moralnim pitanjima. Njegova homoseksualnost, vezana uz krive poglede na Crkveni nauk, bila je odlučujuća za to udaljavanje i odbacivanje metafizike.

Prof. Gianni sam o tome progovara: „Na osobnom sam planu počeo pokušavati stvoriti sentimentalni život lišen neurotične sheme grijeha i ispovijedi. I nadalje, kako bih mogao pripadati Crkvi čije me službeno učenje smatra osobom moralno vrijednom prijezira. (Gianni Vattimo)“ Što i nije posve točno, jer Crkva odvaja grijeh i čovjekov grešni čin, od samog grešnika.

No očito s ugašenim kršćanskim idealom, te bez konačne odluke da raskrsti sa svakim grijehom jednom zauvijek, u tome nalazi razlog za okretanje od najradosnije vijesti ikad navještene svijetu. U daljnjem tekstu donosi još nekoliko floskula, uobičajenih za današnje liberalne kritičare Crkve po pitanju homoseksualnosti, i jedino je šteta što je to, u to vrijeme, postao njegov ključ za iščitavanje svih ostalih pitanja Crkve i, izvan crkve, svih oblika socijalnog isključivanja.

 

 

Povratak religiji u suvremenom društvu

No „nekadašnji katolik ponovno je počeo vjerovati da vjeruje (prema njegovu naslovu Vjerovati da vjeruješ) iz više razloga. S jedne strane, na osobnoj vjerskoj pozadini proživio je iskustvo smrti dragih bića.1 S druge strane, ne može ne primijetiti povratak religije u suvremeno društvo: islam na više ili manje sretan način dolazi u prvi plan svjetske pozornice, pad komunizma se djelomično pripisuje ulozi Ivana Pavla II., promišljanje određenih bioetičkih ili socijalnih pitanja vodi do potrage za religioznim izvorima… (Charles Morerod)“

Pa u gore citiranom djelu veli ne samo da religija može biti „mogući smjerokaz u budućnost (G. Vattimo)“, nego i to da „danas više nema filozofski prihvatljivih razloga da budemo ateisti (G. Vattimo)“. Znanstveni pozitivizam više „ne drži vodu“, a vjera u potpuno prosvjetljenje razuma sada je, kako izgleda, prevladana. Mit je demitologizirao samog sebe, „priznajući kao mit čak i ideal ukidanja mita (G. Vattimo)“.

 

Teza o sekularizaciji i „slabi“ Bog

Profesor Vattimo iznosi nekoliko teza o sekularizaciji koju smatra čak i posljedicom kršćanstva. Pa se pita nije li sekularizacija „zapravo pozitivan učinak Isusova naučavanja, a ne način da se od njega udaljimo (G. Vattimo)“. On smatra utjelovljenje, kenozu2, kao temelj od kojeg dalje stvara svoju sliku o Bogu kao biću koje gubi svoju metafizičku oznaku, takav Bog ne bi više mogao biti Bog „konačne i apsolutne istine koji ne prihvaća nikakvu doktrinalnu raznolikost. Moglo bi ga se dakle, ako se želi, nazvati Bogom ’relativistom’, ’slabim’ Bogom (G. Vattimo)“.

On iznosi da kad Crkva naviješta apsolutnog Boga i „kad naređuje u ime „bîti“ stvari i čovjeka Crkva može tražiti nametanje vlastitoga principa i onima koji nisu vjernici, što je u suprotnosti s principom laiciteta, tolerancije i same ljubavi (G. Vattimo)“. Samo što je ova riječ „nametanje“, iznimno važna, jer mnogi crkveni dokumenti (u daljnjem tekstu citirani) upravo govore da Crkva ne nameće, već nudi, a onda je svaki čovjek slobodan prihvatiti ili odbaciti tu Istinu.

Istina je najviši doseg i iznad nje se ne može ići, i ako vjerujem da je nešto istina dužan sam je iznijeti, jer odgovoran sam, a ako je to u suprotnosti sa tuđom istinom pluralno društvo dužno mi je dopustiti da ja imam svoju istinu, a ako je ona većinska, time nije drugačija ni nasilna, jer u potpuno istu Istinu vjeruju kršćani u većinski kršćanskim zemljama i onamo gdje su manjina.

 

Osjeća se želja da se raskine sa „tradicionalnim“ „cilj je, čini se, izbjeći ono što bi se moglo suprotstaviti ideji tolerancije, demokratske raznolikosti i nametanja nekakve moralnosti »naravi« (koja može biti najjači zakon) (Usp. G. Vattimo)“. On bi htio prilagoditi Crkvu svojim stavovima. Osjeća se neprijateljstvo prema Crkvi i svećenicima koje krivi da zbog njih još uvijek mnogi mrze kršćanstvo. Što je samo još jedna od floskula, jer istinski tražitelj Istine kreće uvijek od sebe. Iskreni tražitelj Istine nikada je neće žrtvovati zbog nekog slabijeg razloga, stoga, smatram da ne postoji opravdan razlog za odbacivanje Crkve poradi bilo kojeg čovjeka.

 

Interpretacija i pluralizam nasuprot Apsolutnoj Istini

Vattimo sebe smatra relativistom jer, veli, „da me netko sutra uvjeri da sam u krivu, bio bih spreman promijeniti mišljenje (G. Vattimo)“. Tvrdi da je spasenje moguće i bez poznavanja dogme o Trojstvu, što je uistinu i moguće, ali tek u slučaju nesavladivog neznanja. On sam pokušava zamijeniti „Istinu“ „interpretacijom“ i kao misao vodilju za to uzima Lutherovu ideju „slobodnog proučavanja“ Pisma, pa u tom kontekstu čak veli da „spasenje dolazi po interpretaciji (G. Vattimo)“.

On smatra da je ključno pitanje naša osobna povijest spasenja i tvrdi da se post-moderni pluralistički svijet više ne može odrediti jednom krajnjom istinom jer bi to, kako veli, bilo u sukobu s demokratskim idealom. No „pluralnost nije krajnji cilj. Profesor iz Torina to razumije, ali jedinstvo pripisuje (privremenomu) konsenzusu, a ne istini koja bi bila temeljem toga konsenzusa. (C. Morerod)“

Pa tvrdi da je za konsenzus potreban dijalog, a ne apsolutna istina, opet očito ne prihvaćajući narav apsolutne istine, jer istina je iznad naših pogleda, ona je nedodirljiva i nije je postavio nitko od ljudi, ni filozofa, već je stalna i vječna, i da je čovjek nikada nije dokučio ili da mu je Bog nikada nije objavio, ona bi bila isto tamo, kroz svu povijest jednaka.

„Slaba misao“ i Evanđelje na ljudskoj razini

Cilj prof. Vattima je, kako zaključuje mons. Morerod, pomoću pluralizma doći do neke vrste kršćanstva. A „ako je Bog mrtav, odnosno ako je filozofija ustvrdila da ne može sa sigurnošću potvrditi krajnji temelj, ’nužnost’ filozofskoga ateizma također više ne postoji. (G. Vattimo)“ On pronalazi mogućnost za vjerovanje, on vjeruje da vjeruje ili se bar nada da vjeruje, upravo zato što u post-modernom društvu više ne pronalazi misao ni za ni protiv, i tu, u „slaboj misli“ (pensiero debole) priznaje slabost bića i vidi mogućnost da nama neshvatljivi Bog ipak može negdje postojati.

Nimalo pluralistički, Vattimo tvrdi da je „slaba misao“ jedina zamisliva kršćanska filozofija. (Usp. G. Vattimo) Te misleći da spolni moral, više nikog ne zanima osim svećenike i psihoanalitičare, zanemaruje slobodu koju može donijeti život ispunjenih uzvišenih ideala. „Evanđelje koje preostaje ljudsko je nadahnuće, bez zahtjeva za obraćenjem, bez udioništva u božanskome životu... to je Evanđelje spljošteno na ljudsku razinu. (C. Morerod)“

A Istina…, „Istina se ne nameće drugačije nego snagom same istine. (Dignitatis humanae)“ Ako postoji objektivna istina, a duboko vjerujem da postoji, onda će ona obraniti samu sebe, na nama je samo da usmjerimo čovjeka prema njoj, a ostalo je, što je posve prihvatljivo pluralnom društvu, da svatko osobno nastavi tražiti i da je nađe.

Stoga Crkva predlaže tu Radosnu vijest na slobodno prihvaćanje svakomu, s uvjerenjem da upravo istina omogućuje slobodu: „Svatko pronalazi svoje dobro pristajući, da bi ga u postupnosti ostvario, uz plan koji Bog ima za njega: doista, u tom planu nalazi svoju vlastitu istinu i, prijanjajući uz tu istinu, postaje slobodan. (Benedikt XVI.)“

By Dominis

NAPOMENE / FUSNOTE:

1 Vattimo kaže da se ne boji svoje smrti, nego se boji patiti zbog smrti dragih bića. 

2 Anić – Klaić – Domović, Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS, Zagreb, 2001, str. 686. Kenoza: (grč. Kenosis) ispražnjavanje, čišćenje. U ovom slučaju se odnosi na biblijski redak: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 6-8)

 

LITERATURA:

Benedikt XVI., enciklika Caritas in veritate  

Dignitatis humanae, u: Josip Turčinović (prir.), II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, IV. Izdanje, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1986.  

Morerod, Charles, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2