Kraj kulture – Analiza pjesme o sudbini umjetnosti u modernom svijetu
Metapsihotična poezija: Značenje i inspiracija
Ovu pjesmu sam uvrstio u zbirku Metapsihotična poezija (dostupno na Lulu.com ). Sam naslov je ključ pjesme, sve je jasno, riječ je o kraju i rasapu kulture kakvu smo poznavali i kakvu još u sitnim rukovetima prepoznamo.
Naslov je možda katastrofičan ili u stilu današnjih tabloida – bombastičan ali pjesma je sasvim intimna, moja i njome sam ipak htio nekako pružiti nadu.
Kraj kulture
Kad padne i posljednji veliki pjesnik
pred vodom nezainteresiranih
poezija će preživjeti
netko će uvijek skrivećki slagati rime
čitati neke nepoznate pjesnike, neuspjele zbirke
i sanjati snove da će se jednom vratiti ono vrijeme
kada je poezija bila na cijeni
ali neće
poezija će preživjeti samo tamo u posebnim dušama
u meta stanjima
u jeziku djece, u pjevu ptica, šumoru mora.
Sudbina poezije u materijalističkom svijetu
Sudbina kulture, i poezije kao danas suvišnog i odbačenog komadića iste, nje koja je nekad bila sami njen vršak, u ovom materijalističkom, tehnološkom, suvremenom svijetu postaje posve nesigurna. U svijetu ponestaje vremena za lijepo. Ponestaje vremena za duhovne i dublje vrijednosti.
Sam ton pjesma je melankoličan što je povezivo s temom i naslovom, ali postoji neka dublja nada.
Padaju polako veliki pjesnici i veliki autori, a na pozicije dolaze podobni. Nagradama se često ovjenčavaju imena i stavovi, a ne vrijednost samog djela.
Što predstavlja „vod nezainteresiranih“?
„Vod nezainteresiranih” predstavlja ogromne mase koje ne čitaju gotovo ništa duže od naslova. Ravnodušnost u modernom društvu guta sve pred sobom. Još malo, kratko, sasvim kratko i kultura će sići u podzemlje, postati će underground.
Kultura, a nadasve poezija više nije mainstream, postaje jezik „progonjenih”, jezik sanjara. Sanjara koji izumiru, a svijet ne mari.
Zašto poezija ipak ne može umrijeti?
No kultura i poezija moraju preživjeti one ne ovise o publici, one su u samoj biti društva, čovjeka i prirode. One su korjenito i najdublje vezane za ljudske dubine za ona meta stanja i na kraju će živjeti „u jeziku djece, u pjevu ptica, šumoru mora.”
Može li se išta suprotstaviti čistoj, proživljenoj ljudskoj emociji, a upravo to je kultura i nadasve poezija.
Zaključak: Povratak iskonskim korijenima
Kraj kulture, ne predstavlja njen kraj, već predstavlja čovjeka koji trčeći po plitkim vodama modernog svijeta više ne zaranja u dubine i koji je više ne želi, možda čak i ne može, čuti.
Makar sva kultura bila izbrisana s lica zemlje, ona će preživjeti u nevinima, u sanjarima, ljudima s dušom, u pjesmi sam takve nazvao „djecom”, davno je Krist rekao: Budite kao djeca. Cvrkut ptica će je odati, šumor mora će je ponijeti u budućnost, drugačiju ali ne bez kulture i poezije.
Jer „netko će uvijek skrivećki slagati rime” makar to bile ptice ili more.
A netko će uvijek „čitati neke nepoznate pjesnike” makar ti pjesnici bili skriveni u nejasnom jeziku sretnog djeteta, u cvrkutu i u šumu vala što ljubi obalu.
