Nemam običaj komentirati tuđe izjave ali ovo me toliko rastužilo da moram reći bar koju riječ.
Iz Bruxsellesa se začuo plač sićušne, slatke bebe. Ja sam ga čuo, one nisu.
Tužno je da My Voice, My Choice tako agresivno nameće paradigmu kako je pravo žene na ravnopravnost i slobodu iznad svega i to miješaju s pravom osobe na život što je daleko veća vrijednost. Shvaćam da se takve žene osjećaju neravnopravne zbog prirode stvari, a ta je da žene rađaju. Možda ćemo jednom doći do neke ideje iz „Vrlog novog svijeta” (nešto slično i nije posve nerealna i nemoguća opcija) pa neće više žene morati nositi djecu devet mjeseci pod srcem.
No dobro, vratimo se u EU parlament. Imam samo potrebu reći kako je dijete od začeća čovjek. Zasebna jedinka. I nisam fundamentalist, ako mi itko iznese prave argumente da to nije tako ja sam istog časa spreman promijeniti mišljenje.
Ne ulazim u rasprave zašto se to događa, niti u to koliko su to teške odluke. Ne raspravljam što država mora učiniti kako bi bilo manje prekinutih trudnoća, shvaćam strahove ostavljenih cura, mladih, nesituiranih, uplašenih. I divim se herojstvu svake takve djevojke koja je ipak odlučila roditi.
Gubitak djeteta za većinu majki jest najteže iskustvo. A Hemingway je tu najtužniju priču na svijetu sveo u svega šest riječi:
Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.
I da, slušao sam govor u EU parlamentu ali iz Bruxsellesa se začuo samo plač sićušne, slatke bebe. Koja nikada neće dobiti šansu.
By Dominis
