Posljednje kapi života – Ekološka kriza – 1. dio – By Dominis

U knjizi „Posljednji žar pradavnog sunca” Thomas Carl Hartmann, istaknuti američki radijski voditelj, autor, poslovni čovjek i progresivni politički komentator, je ustvrdio jednu lijepu činjenicu „mi smo (i sve druge žive stvari) napravljeni od hrane koju jedemo, a ta hrana kao izvor energije ima isključivo sunčevo svjetlo. (...) Sazdani smo od sunčevog svjetla. (Hartmann, 2002)” Inače sam jako blizak njegovoj političkoj filozofiji – demokratski socijalizam – što, da upozorim, nema veze s nekadašnjim socijalizmom već sa više-socijalnom državom.

I vrlo dobro pogađa problem današnjice kad već u uvodu veli: „Naši problemi ne izniču iz naše tehnologije, naših prehrambenih navika, nasilja u medijima ili bilo koje druge stvari koju činimo. Oni izniču iz naše kulture – našeg pogleda na svijet. (Hartmann, 2002)” Naomi Klein će dodati: „Potrebno je promijeniti način razmišljanja, promijeniti ga radikalno, kako bi te promijene uopće postale moguće. (Klein, 2014)”

Nafta je također akomulirana sunčeva energija ali je posjedujemo u ograničenim količinama. Što će se dogoditi za koje desetljeće kad je više ne bude? Ekonomije se presporo prilagođavaju toj činjenici. 

„Fosilna goriva, tako lako zapaljiva! – reći će Kurt Vonnegut u knjizi Čovjek bez zemlje – I upravo trošimo zadnje njihove komadiće i kapi. Sva će se svjetla pogasiti. Ostat ćemo bez struje. Sva će prijevozna sredstva stati i planet Zemlja uskoro će imati koru od kostiju, lubanja i mrtvih mašina.

I nitko tu ništa ne može. Predaleko se otišlo.

Ne bih vam htio kvariti zabavu, ali ovo je istina: Potrošili smo resurse našeg planeta, uključujući zrak i vodu, kao da neće doći sutra, tako da ni neće.

Propade nam tulum. (Vonnegut, 2006)”

Sama „dostupnost goriva dovela je do porasta broja stanovnika, koji ovise o tom gorivu i koji će trpjeti ako toga goriva nestane. Da je našim precima ponestalo ugljena, priroda bi uzela stvar u svoje ruke i ograničila broj stanovnika. (Hartmann, 2002)” Nasuprot tome oni su kopali dublje i našli još jedan izvor akomuliranog sunčevog svjetla – naftu. Ona je „izazvala pravu eksploziju proizvodnje hrane. (Hartmann, 2002)” Pa je čovječanstvo počelo rasti brže nego li ikad u povijesti. 

Hartmann iznosi zastrašujuće istinitu činjenicu kada veli: „Bez tog pradavnog sunčeva svjetla naš bi planet na životu mogao održavati između 250.000 i milijardu ljudi — što je broj ljudi od prije otkrića ugljena i nafte. Bez ugljena i nafte ostalih bi 5 milijarda umrlo od gladi. (Hartmann, 2002)” (Danas je taj broj veći.)

Hartmann postavlja pitanje: „Pa koliko će nam još dugo trajati ušteđevina? Koliko nam je fosilnih goriva ostalo? (Hartmann, 2002)” Najoptimističnija predviđanja daju nam još dvadesetak godina. Tulum je pri kraju, a na after partyu se postavlja pitanje: „Kako stvari mogu izgledati tako dobro, a stajati tako loše? (Hartmann, 2002)” 

Britanski ministar financija R.A. Butler je 1954. predlagao da se maksimalni rast gospodarstva ograniči na 3% te će tako u tridesetak godina svaki Englez biti duplo bogatiji. No dogodilo se da je sve išlo prema gore za duplo tako je milijun postao dva milijuna u rukama milijunaša, a tisuća dvije tisuće u rukama radnika čiji se status malo popravio ali je i dalje bio ispod crte siromaštva. No to je imalo i drugu mnogo goru posljedicu za društvo, veću stopu nasilja, veći broj mentalnih bolesti i razvoda, kako je i predvidio irski ekonomist Richard Douthwaithe. Isto se događa u svim zemljama, a najpogođeniji su pojedinci i obitelji koje nemaju udjela u ekstremnoj moći i bogatstvu vladajuće društvene elite. (usp. Hartmann, 2002)  Oxfam, globalna organizacija koja se bori protiv nejednakosti kako bi iskorijenila siromaštvo i nepravdu, objavila je izvješće u kojem stoji da je broj milijardera u svijetu prošle godine (2024) porastao na 2769, što je 204 milijardera više nego 2023. Njihovo zajedničko bogatstvo skočilo je s 1300 milijardi dolara na čak 15.000 milijardi za samo godinu dana. Bogatstvo 10 najbogatijih ljudi na svijetu raslo je u prosjeku za gotovo 100 milijuna dolara dnevno... Za Telegram piše Mladen Pleše, a još uvijek blizu polovice svjetskog stanovništva živi s manje od 5,5 dolara dnevno.

Tek toliko da se zna. Hartmann je u svojoj knjizi predvidio moguće izbijanje epidemije svjetskih razmjera što se i ostvarilo.

Svaki prelazak na nove izvore snage – uvijek je dovodilo do dramatične preobrazbe civilizacije. (usp. Hartmann, 2002) To nas čeka i nakon nestanka fosilnih goriva. A možda je bolje biti spreman? No ne vidim da se itko ozbiljnije priprema na to.

Naš sustav je krhke prirode i ma koliko bili sigurni potrebno je samo nekoliko sati da se sve preokrene. Kad se jednom zatvori naftna pipa gradovi će postati klopke za milijune. No brze promjene su lako primjetne, što je s onim sporijima?

Zanimljiv je podatak da ja, dok sjedim u svojoj sobi od nekih šest-sedam kvadratnih metara u dalmatinskom gradiću Postira na otoku Braču, u Hrvatskoj, vjerojatno udišem zrak koji je nastao pa možda čak i u amazonskim prašumama. 

„Najčešći razlog zašto ljudi uništavaju većinu prašuma Južne i Središnje Amerike jest pohlepa: američke mesno-prehrambene navike omogućile su ekonomski procvat multinacionalnih rančera i to je primarni razlog razaranja tropskih prašuma u Americi. Siromašni farmeri bave se ratarstvom tipa sjeci-i-pali, sjekući pradavne šume da bi na njihovu mjestu posijali jednu vrst usjeva: travu za stoku. SAD svake godine uvoze gotovo sto tisuća tona govedine iz El Sal-vadora, Guatemale, Nikaragve, Hondurasa, Kostarike i Paname. (...) Deforestacija Latinske Amerike zbog hamburgera posebno je uznemirujuća pomisao kad uzmete u obzir da to vrlo krhko područje sadrži 58% svih svjetskih prašuma. (19% su u Africi, a 23% u Oceaniji i Jugoistočnoj Aziji). (Hartmann, 2002)”

„Ako se to nastavi istom brzinom, sve će svjetske prašume nestati još za životnoga vijeka naše djece. Što znači da kraj zaista nije daleko. (Hartmann, 2002)” A što onda? Razmišlja li itko na višim političkim pozicijama o tome?

Sječa drveća donosi i druge probleme poput nestajanja pitke vode, plodnog tla... 

Nadalje, kad je riječ o hrani, „većinu hrane proizvodi vrlo malen broj golemih kompanija (...) te tvrtke drže naš opstanak u svojim rukama. (Hartmann, 2002)” Sve manji broj, od svega tridesetak vrsta se uzgaja, a biljna raznolikost se rapidno smanjuje. Prema Richardu Leakeyu „životinja na vrhu piramide – koja je izazvala izumiranje vrsta koje su je hranile i pomagale joj – i sama će uskoro biti pred izumiranjem, ukoliko se stvari ne promijene brzo i radikalno. (Hartmann, 2002)”

I opet nas stvari vraćaju na pohlepu, tu đavolsko-ljudsku osobinu: „Od 1989. godine najbogatijih 20% svjetskog stanovništva nadzire 82% svjetske imovine, dok najsiromašnijih 20% ima pristup samo 1.4% svjetske imovine. To je nesrazmjer šezdeset prema jedan. Takvoj smo se neravnoteži približili tik prije sloma burze 1929. godine (omjer je tada bio 40:1)... (...) Dok gomilamo bogatstvo i trošimo izvore, oboje nevjerojatnom brzinom, svakoga sata u svijetu od gladi umru tisuće ljudi. (Hartmann, 2002)”

„Rast je moguć sve dok "tamo vani ima još". (...) – A – "održiv rast" treba sagledati kao ono što jest – proturječje. (Hartmann, 2002)” Više sam puta naglašavao, i opet ću reći, kako "vječni rast" nije moguć pa čak ni u zelenim oblicima i tehnologijama. „Snaga koncepta održivog razvoja leži u tome što on istovremeno odražava i potiče latentnu promjenu u našem viđenju odnosa između ekonomskih aktivnosti ljudi i prirodnog svijeta – ekosustava koji je ograničen, nerastući i materijalno zatvoren. Zahtjevi tih aktivnosti prema ekosustavu, bilo za obnovom sirovinskih „ulaza“ ili apsorpcijom otpadnih „izlaza“, moraju, tvrdit ću, ostati na ekološki održivim razinama kako bi održivi razvoj bio moguć. Ova promjena u viziji podrazumijeva zamjenu ekonomskog ideala kvantitativne ekspanzije (rasta) s idealom kvalitativnog poboljšanja (razvoja) kao puta budućeg napretka. Ovoj promjeni protive se većina ekonomskih i političkih institucija, koje su utemeljene na tradicionalnom kvantitativnom rastu i s pravom strahuju od njegove zamjene nečim tako suptilnim i izazovnim kao što je kvalitativni razvoj. Ekonomski temelji razvoja bez rasta i izvan njega moraju se daleko temeljitije razraditi. Protiv ove nužne promjene u viziji i analitičkom pristupu stoje goleme sile poricanja, a njihovo prevladavanje zahtijeva duboko filozofsko pojašnjenje, pa čak i duhovnu obnovu. (Daly, 1996)”

Udio ugljikovog dioksida u atmosferi je sitan, te zajedno s ostalim plinovima izuzev dušik (78%) i kisik (21%) čini manji dio od preostalih 1%. No njegov utjecaj, kao i utjecaj metana koji se ne spominje tako često, je razoran. Ta dva plina se ponašaju kao staklo staklenika, zarobljavajući sunčevu toplinu – otud i ime "staklenički plinovi". (Usp. Hartmann, 2002) „Dva osnovna načina kako ugljik biva odstranjen iz atmosfere su rast drveća i koraljnih grebena. (Hartmann, 2002)” Šume su najveći su sustavi pohrane ugljika. 

„Ujedinjeni narodi osnovali su tijelo sastavljeno od 2500 vodećih svjetskih znanstvenika iz meteorologije, ekologije, geologije i ostalih zemaljskih znanosti, a koji se već godinama bave istraživanjima na tim poljima. To je tijelo (IPCC) zaključilo da smo zaista suočeni s krizom koja bi lako mogla biti biblijskih razmjera, a koja je rezultat globalnog zatopljenja izazvanog povećanjem količine stakleničkih plinova u atmosferi. (Hartmann, 2002)”

I što učiniti? „Znamo da ako nastavimo svojim trenutnim putem – reći će Naomi Klein u knjizi Ovo mijenja sve – dopuštanja da emisije rastu iz godine u godinu, klimatske promjene će promijeniti sve u našem svijetu. Veliki gradovi će se vrlo vjerojatno potopiti, drevne kulture progutat će more, a postoji velika vjerojatnost da će naša djeca provesti dobar dio svog života bježeći i oporavljajući se od strašnih oluja i ekstremnih suša. I ne moramo učiniti ništa da bismo donijeli takvu budućnost. Sve što trebamo učiniti je – ništa. Samo nastaviti raditi ono što radimo sada, bilo da se oslanjamo na tehnološka rješenja, brinemo o svojim vrtovima ili si govorimo da smo, nažalost, previše zauzeti da bismo se time bavili. (Klein, 2014)” Ali živeći „normalno” nećemo spriječiti zagrijavanje zemlje!

A što znači to povećanje temperature? „Projicirano povećanje srednje temperature na Zemlji za 3-4 °C iznenađujuće je nalik planetarnoj promjeni između posljednjeg ledenog doba i sad (ledeno doba je završilo, a razina oceana se povisila za 170 metara zato što je temperatura na planetu porasla za 7 stupnjeva Celzija prije 10.000 godina). (Hartmann, 2002)” To se smatra, a mnogi znanstvenici se slažu, onim izvještajem što se donosi u Bibliji (Noina arka) i u epu o Gilgamešu. No zanimljivo je da se smatra da se čitava drama odvila u svega dvadeset godina od početka rasta temperature do općeg potopa tj. uzdizanja mora za 170 metara i kiše koja nije stajala padati vjerojatno nekoliko godina. (Usp. Hartmann, 2002) Na Zemlji je još uvijek dovoljno vode u ledenim pokrovima na vrhovima obiju polutki da se nešto takvo može dogoditi i nama.

Zašto se ne razvijaju alternativna goriva? „Glavni je razlog sljedeći: – reći će Hartmann – budući da širom svijeta naftu crpimo vrlo agresivno, nafta koju sad imamo jeftinija je nego ikad prije u povijesti svijeta. Litra flaširane pitke vode u nekim je prodavaonicama skuplja od litre benzina – premda je taj benzin izvađen iz tla 12.000 kilometara odavde u obliku nafte, dopremljen brodom, rafiniran i potom prevezen cisternama do vaše benzinske crpke. – Pa dodaje – Naftna industrija povodi se za kratkoročnom dobiti, čak i na štetu dugoročnog preživljavanja. Savršeno su voljni zaraditi milijarde dolara prodajom – u najkraćem mogućem roku – izvora koji nije nadomjestiv... (Hartmann, 2002)” Zbog dovoljne količine cijena nafte je stabilna i prilično niska no koliko je razumno takvo upravljanje resursima procijenite sami.

Hartmann navodi još jedan problem. Za proizvodnju zelene energije prvo se treba uložiti fosilna goriva. Bageri koji vade rijetke rude rade na nafti, u procesu pročišćavanja rude najčešći je pogon nafta, za proizvodnju stakla također se najčešće koristi nafta, prijevoz ljudi i samih proizvoda najčešće pokreće nafta. Što će se dogoditi kad nafte nestane — kad više ne bude zalihe prastare sunčeve svjetlosti? Odakle će doći nove solarne ćelije? Slično je i s energijom vjetra. – Usput rečeno – Trenutno je proizvodnja električne energije jedan od najvećih potrošača nafte, a i za sad, jeftinija od zelenih energija. (Usp. Hartmann, 2002) 

Trenutno u čitavom svijetu gotovo sve pokreće nafta, izravno ili neizravno. 

Budimo svjesni činjenice da „sve "moderne" civilizacije u proteklih sedam tisuća godina bile su obogaljene i na kraju uništene kad je presušio primarni izvor goriva. Naša će civilizacija možda izbjeći tu sudbinu, možda neće, ali praktički je sigurno da će nadolazeća neravnoteža u pogledu dostupnosti izvora goriva uzdrmati temelje demokracije, možda je čak i srušiti. (Hartmann, 2002)” 

I što se čini po tom pitanju? Gotovo pa ništa. „Naše su vlade godinama trošile vrijeme manipulirajući brojkama i prepirući se oko početnih datuma, neprestano pokušavajući dobiti produžetke, poput studenata koji kasne s predajom završnih radova. Katastrofalni rezultat svih tih obmana i odgađanja sada je neosporan. (Klein, 2014)”

Tko se još sjeća samita COP29 održanog u Bakuu u Azerbejdžanu, od 11. do 22. studenog 2024. godine, a okupio je 197 zemalja. No na njemu se nisu pojavili ključni svjetski lideri, iz država koje najviše onečišćuju, poput predsjednika SAD-a, Kine i Rusije. Na samitu je uz fijasko govora domaćina Ilham Alijeva u kojem je branio naftnu i plinsku industriju svoje zemlje od kritika zapadnih zemalja postignuto nekoliko ciljeva ali oni su minorne naravi i nešto više novca u fondu nego dosad, a još uvijek daleko, daleko premalo od stvarnih potreba, jest bacanje pijeska u oči, zavaravanje, ništa, da ne kažem podvala, laž... 

Po Simoni Weil sve oblike moći treba povjeriti, koliko je to moguće, ljudima koji učinkovito pristaju biti vezani obvezom prema svim ljudskim bićima... Zaključiti ću kako sam i započeo ovaj esej, jer te riječi smatram jako bitnima: „Naši problemi ne izniču iz naše tehnologije, naših prehrambenih navika, nasilja u medijima ili bilo koje druge stvari koju činimo. Oni izniču iz naše kulture – našeg pogleda na svijet. (Hartmann, 2002)” Naomi Klein će dodati: „Potrebno je promijeniti način razmišljanja, promijeniti ga radikalno, kako bi te promijene uopće postale moguće. (Klein, 2014)” Potrebno se žrtvovati, žrtvovati dio svog komoditeta za dobro čitavog društva. Ekonomija i BDP ne mogu biti temelji jednog društva! Riječ je o kulturi, religiji, altruizmu, na koncu konca riječ je o srcu! Hoćemo li naći put do srca i žrtvovati se u ime budućnosti? To je pitanje koje ostaje otvoreno pred svakim od nas. O njemu ovise sadašnje i buduće politike, jer sve bi išlo brže kad bi većina pristala.

Literatura:

Hartmann, T. (2002). Posljednji žar pradavnog sunca, Izvori 

Vonnegut, K. (2006). Čovjek bez zemlje, V.B.Z.

Klein, N. (2014). This changes everything: capitalism vs. the climate, Penguin Random House, Alfred A. Knopf Canada

Daly E. H. (1996). Beyond Growth, Beacon Press