Jednom, u nekim novim vremenima ako budeš čitao moje riječi, kao što mi sad čitamo Dostojevskog, Orwella, Hemingwaya znaj da su one nastale kao šav na komadićima razlomljenog srca. Htio sam učiniti mnogo, htio sam da sve one rane, sve boli, sve zlo što ljudi nanose jedni drugima nestane u zanosu nekih novih generacija, nekih novih strujanja, u moćnom zagrljaju slobode, trajnog mira, pravde… Nitko ne zna koliko za svijet znači samo jedno novo, oduševljeno, milosrdno srce. Znaš govorim o tvome srcu i ako ga moje riječi samo na trenutak probude u nekom zanosu, u nekoj mojoj rečenici, znaj da sam ispunio svoju misiju. Moja najveća želja bit će ostvarena. Svijet je preda mnom, pišem jer još mogu pisati, ostavljam iza sebe tragove nekih drugačijih pogleda. Ali znaš, sve je to u ljudskom srcu, oduvijek se radilo o srcu. Moram ljubiti makar padao s nogu, na koljenima, izranjavan, ali moram ljubiti. To nije pitanje koje sam htio postaviti ovom životu. Ovaj svijet, a znati ćeš kako sam prošao jer ću ja biti već dugo pod zemljom, možda prepozna sve one malene iskre koje se skrivaju u mojim djelima, pod velom neke nove riječi, neke nove pjesme koja postoji u ovom svijetu. Poput pjesme malene ptice koja se trudi i svojom željom dotiče srca. Znaš, ja sam ti živio početkom 21. stoljeća, u vremenu atomske energije, digitalne ekspanzije, u vremenima kada je glad još uvijek vladala mnogim dijelovima svijeta, a čista voda mnogima bila nedostupna. U vremenima ratova i globalnog zatopljenja. Ti ćeš znati jesmo li uspjeli jer ja ne vidim jasno ali srce, to ljudsko srce, možda će sve izmijeniti samo ako shvatimo kako ovaj svijet nije naš, tvoj je moj budući prijatelju, tvoj i tvoje djece, svih naraštaja koji tek dolaze.
Post a Comment